Matoševi nesuđeni časopisi

Prijelaz iz 19. u 20. stoljeće za Antuna Gustava Matoša (1874–1914) prošao je u bježanju od vojne obveze i četrnaest godina emigracije – prvo Srbija, pa Pariz, ponovno Beograd – i tako sve do amnestije 1908. U međuvremenu politička i kulturna slika svijeta, Europe i Hrvatske ozbiljno se preslagivala i ubrzo će kulminirati. Tu kulminaciju Matoš zbog prerane smrti neće dočekati. No, zato je na svoj način sudjelovao u njezinoj pripremi, mijenjao krajeve i ljude, sve pratio i o svemu pisao šaljući priloge u hrvatske, srpske, bosanske i  francuske listove.

Štoviše, u vrijeme Svjetske izložbe u Parizu 1900. Nadin urednik Kosta Hörmann imenovao je Matoša „nekom vrstom sekretara bosanskog pavillona“ te mu pribavio novinarsku iskaznicu da bi barem nakratko živio solidno. Od knjiga kupuje samo one koje mu šalje „kaki milosrdni književnik“, a aboniran je na one časopise koje mu šalju „na mufte, tj. Nadu i Novi Viek“ dok Vienac, „toga obrijanog sultana među našim listovima“, poznaje tek iz subotnjeg Obzora.

Matoš 1903. godine

A baš tada, na prijelazu stoljeća u kojemu sve, pa i mediji uzimaju novi zalet, stari Matičin Vienac nakon 33 godine gubi bitku. U akciju za njegovo spašavanje uključio se i Matoš, jer „svi Viencu toliko dugujemo“, piše u Obzoru: „Vienac ne smije propasti, jer je jedini naš zbornik u kojemu se jasno vidi razvitak naše književnosti i naše umjetnosti“ – baš kako je to nekoć prorokovao najslavniji Vienčev urednik August Šenoa.

Prati Matoš i pokušaje da se „obrijani sultan“ vrati u život kroz neke nove inačice, npr. Obzorov Vijenac, osjeća važnost književne scene čiji život diktiraju upravo časopisi. Ima, istina, i onih koji pate od manije pokretanja uvijek novih listova, baš kao što to čini “famozni M. Marjanović“ – to „muško pero na kilograme“, „produktivan ko mašina“, iako u tome ima uspjeha manje od Zagorke – „funtašice u literaturi“.

U Zagrebu postoje i Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika u kojemu je „više članova no dana u godini“. Savremenik je ili organ svih hrvatskih književnika, ili tek organ modernista. Moderan je tek po imenu, piše u Hrvatskom pravu 1906, list bez programa i pravca ponavlja na istome mjestu 1907, i nije slika naših literarnih težnja, već „slika naših personalnih i političkih boraba“ dodaje 1908. iz Hrvatska smotre.

A kada je i sam počeo surađivati u njemu, iako su mu „otvoreni stupci svih novina“,  a Savremenik ionako slabo honorira, upada u aferu, jer dokazah, da je (…) Materinska Riječ Babića-Gjalskoga neuspio roman“. „DHK me tuži, jer sam šaljivo, feljtonski napisao, da je to društvo hrv. varalica ne izda li na skoro obećanih Kranjčevićevih pjesama…“ (Hrvatska sloboda, 2. 10. 1909).

No, surađuje i dalje hoteći pokazati da je spreman i s protivnicima raditi „kada su u pitanju literarni interesi“. Savremenik bi trebao objaviti svaku novu knjigu, sugerira i ponovno napada da je „faktično filijalka koalicije“. Uostalom – „svi naši književni listovi služe strankama, umjesto da stranke služe njima“.

Na približavanje Matice i Društva Matoš se 1909. pita čemu stapanje baš sada kad oba društva izdaju svoje knjige, postoje li to dva čitalačka tabora – konzervativniji s matičarskim i napredniji s modernističkim simpatijama? pita se Matoš.  Dok srpske časopise vlada pomaže, Savremenik je spao na abonente, a preko granica liberalni Livadić otvorio je vrata redakcije „svakome, tko nosi pod pazuhom rukopis“ pa je sada glasnik raznih futurista, kubista, mistifikatora i simplicissimusa…

Na drugoj strani izlazi Hrvatska straža i „polupismeni listić Luč“ koji „poistovjećuje naš viševjerski nacionalizam s katoličanstvom i tako odbija inovjerce i maskiraju svoje tamne poslove šovinističkim lozinkama“, grmi Matoš iz Savremenika 1912. Posebno se obara na „Kerugba Šegvića“ koji 1913. osniva Kolo hrvatskih književnika, a Matoš ga dočekuje dobrodošlicom, jer ne slažu se svi s DHK-om: „Ja sam kao pravaš uvijek i svuda branio mišljenje da u našim današnjim prilikama treba da ide pop i inteligenat.“ No „mi, literarni Gričani, predstavnici građanskih liberalnih pogleda, stojimo pod znakom Interdikta, Kletve. Fra Cherubin već sprema lomaču od papira…“. Jezuite se maskiraju „zvučnim lozinkama kao Narod, Patriotizam“ – „uostalom, poznam te vuče u jagnjećoj koži!“  DHK nije političko društvo ni stranka, ali je patriotsko „s članovima iz svih stranaka, a „ katolički ne znači hrvatski, ne znači nacionalan, već univerzalan, kozmopolitski…“ (Savremenik, br. 6, 1913).

Na krizu književnih listova kao „sjeme literarne krize“ upozoravao je Matoš već kod gašenja Vienca i tada prvi put iznosi tezu da je „najveća smetnja literarnom razvitku“ zapravo žurnal, jer „staje samo pet para“. Četiri godine poslije u Hrvatskoj slobodi razrađuje tezu, ističe da „knjiga ne privlači čitaoca već obratno“, Mažuranić, Preradović, Šenoa i Kranjčević bili bi „na čast svakoj svjetskoj literaturi“, ali su nepoznati jer nema kritike, i otuda kriza.

Krizi je pridonijela i borba Starih i Mladih, pa naprednjaštvo, koji se iz kulturne i kritične struje premetnulo u političku stranku i odbilo „sve koji ne bijahu nagodbenjaci i jugoslavjani“ te negiralo „nacionalizam u smislu čistog hrvatstva, historizam (’tradiciju’) i idealizam“. Novine proždiru literarnu produkciju, napuštaju se „humanističke i historijske studije u korist praktičnih, unosnih zanimanja“, no, „ponajglavniji“ je razlog našoj literarnoj krizi ipak „kriza politička“, zaključuje Matoš.

Matoš će iste teze varirati i 1911. i sve to još jednom ponoviti u Obzoru početkom svibnja 1912. samo što ovaj put našu krizu smješta u europsku, jer „mi smo ionako uvijek rezultat loših europskih odnošaja“. Začudo glavnim uzrokom literarnoj krizi sada Matoš vidi u krizi romana, koji postade „pravi epos moderni, apsorbirajući u slobodu svog oblika sve literarne druge vrste“ – „još i oruđem feminizma i glavnim hrvalištem ženske literature, dakle literature koja nikad ne može biti prvoklasna“.

Drugi razlog je kampanja protiv humanističkoj naobrazbi bez koje se „ne može zamisliti solidna literarna naobrazba“, a novinarstvo je naviknulo čitaoca na površnost, a pisce na popuštanje ukusu gomile, praktični ljudi više ne čitaju.

Naš književnik ima pred sobom narod od pedeset posto nepismenih, a inteligenciju mu je odgojena u sferama sasvim različitih kultura, pa koja hrvatska knjiga da zadovolji sav taj heterogeni svijet? pita se Matoš.

No, što ćemo s ponajglavnijim uzrokom našoj krizi, a to je konkurencija stranih literatura? Njoj se može odoljeti jedino protekcionizmom naše knjige, valja „protežirati sve što je naše, pa bilo to i slabije, jer — je naše“. Tako su radili ilirci, tako rade Srbi i Česi, tako rade mali i slabi (Obzor, 2. V. 1912) itd.

Središnje mjesto Matoševe analize književne krize zauzimaju žurnalizam i politika. Zato u Hrvatskome pravu 1908. Matoš pozdravlja najavu omladinske apolitične Sutle, a kad se pojavi, piše da smo „mi dokazali, da na beletrističkom listu mogu raditi i politički protivnici“ (Za kišljive dnevi, Hrvatsko pravo, 24. 10. 1908). Govori iz pozicije Sutlina suradnika, odnosno grupe koja se okupila oko jednoga novog časopisa; nova je pozicija na koju Matoš gleda s očitom simpatijom. Razmišlja li toga časa i o vlastitom glasilu, teško je reći, no da čeka priliku, nije nevjerojatno.

Naime, Matoš te iste 1908. prestaje biti vojni bjegunac te se napokon vraća u „dragi Zagreb“, pa ako je na tu priliku i čekao, sada je! Uostalom, što mu drugo preostaje? Zapleo se u polemike s Pokretom i s cijelom koalicionom štampom, istjeraše ga iz Savremenika, denunciraše kao Argusa Srbiji te na silu napraviše literarnim frankovcem zbog čega mu se izjalovio „proljetošnji pokušaj približenja Suvremeniku  i nefrankovačkoj književnosti“, opisuje vlastitu nimalo zavidnu situaciju.

Tek što se „povratio iza pomilovanja kući“, doživio je raskol stranke, neko vrijeme ostaje uz Franka, a onda – raskrinkavši ga kao „ordinarnoga tuđinskog agenta“, napušta ga i zbog te secesije ne spava, jer su mu obećali službu, „dakle osiguran kruh iza nepreglednih boemskih gladovanja“: „Kako je poznato, ja sam prije gostovao po svim listovima. Književnik sam, a ne političar, mada sam uvijek bio i ostajem uvjereni nacionalista, dakle starčevićanac i pravaš. Politički članci, naročito uvodni, nikad me nisu privlačili, a kao feljtonista imao sam pravo figurirati u svim listovima… (Zašto odoh?, Starčevićanac, Zagreb, 13. VIII. 1909).

Opaska o uvodnicima ima posve konkretnu pozadinu, i o njoj će se doznati tek 1955. kada Krešimir Kovačić, jedan od Matoševih poklonika, objavi u Vjesniku članak „Radikal“ – nepoznati Matošev časopis.

O čemu se radi?

Kovačić potvrđuje kako je u siječnju 1908. – sa svima zavađen – Matoš odmah nastojao da osnuje vlastiti književni časopis u kojem bi surađivali svi književnici bez obzira na politička mišljenja. Prvi put je pokušao u travnju 1908. sa zlatarskim vlastelinom Mirkom Pisačićem, kojeg je nagovorio da pokrenu reviju Radikal, izlazila bi svakih 15 dana na velikom formatu, sa slikama i karikaturama:

„Matoš je kao urednik revije počeo raditi brzo i već početkom travnja 1908. godine predao je u štampariju prve svoje rukopise. Naslovni list revije izradio je karikaturist Branko Petrović, a grafičku opremu preuzela je tiskara Fürst u Zagrebu“, svjedoči Kovačić. Štoviše, nastavlja, 8. travnja bio je jedan dio revije već složen i korigiran, ali je u to došlo do spora između Matoša i Pisačića, i revija nije izašla. Dokaz je Matoševo pismo datirano u Zagrebu 12. IV. 08. u kojemu stoji: „Vaš sam rad vrlo radosno primio i još veselije pročitao, ali na žalost ga neću moći upotrebiti u Radikalu, nego ću ga — sa dopuštenjem Vašim — dati Hrv. Pravu ili Smotri. Pisačić me nije samo dva puta prevario…“

To nje sve! Kovačić je „vrlo zanimljivi Matošev uvodnik u ‘Radikalu’, koji je bio složen“  čitao u korekturi 4. travnja 1908; nije nigdje odštampan i vjerojatno se izgubio.

Ono što pak Kovačić ne zna je Galovićevo pismo Matošu od 10. travnja 1908. u kojemu stoji i ovo: „Danas mi je pisao Malašić, da Vam pošaljem štogod za uskrsni broj ‘Radikala’, a ujedno mi poslaše na ogled i jedan primjerak rečenog lista. Nijesam dosele znao (…)  da taj list izlazi, pa zato ne mogu znati ni pravu zadaću, koju ima…“

U Zagrebu se doista 23. ožujka 1908. pojavio Radikal, dnevnik Odbora hrvatskih radikala glavnog urednika Nikole Milaševića i izlazit će do 21. svibnja. Matošev Pisačić se spominje uglavnom preko uzajamnih pravaških obračuna, a Matoš – nikako!

Kad nije išlo s Radikalom, pokušat će s Kokotom!   

Matoš je planirao pokrenuti reviju Radikal, ali se prije objave prvoga broja posvađao sa suurednikom Mirkom Pisačićem

Već od proljeća dogovaram se sa grupom mladih ljudi iz svih stranaka za osnivanje lista koji bi izlazio svake subote.

Taj list bi donosio nedjeljnu kroniku gdje bi se feljtonskim načinom kritikovao najvažniji kulturni ili politički događaj tjedna, pa literarne priloge svih vrsta. Tjednik bi bio što jeftiniji i odgovarao bi sadržajem listovima kao Marzocco, Cri de Paris. Zvat će se po svoj prilici Kokot, jer će kao kokot biti kuražan, galantan, veseo, budeći ljude iz težkog, debelog sna. U list ću primati i štampati sve, što bude dobro i duhovito napisano, zadovoljan, bude li Kokot mogao postati glasnikom svih struja i strujica, koje žele slobodu ovoj zemlji, oslobođenje hrvatskom duhu. Uspije li list, dielit ću dobitak sa svojim saradnicima, a ne uspije li, dielit ću gubitak sa svojim nakladnikom.

objavljeno u Hrvatskoj slobodi od 17. kolovoza 1909.

Naime, u Hrvatskoj slobodi 17. kolovoza 1909. objavljuje Matoš Poziv na suradnju. Kaže kako se već od proljeća dogovara s „grupom mladih ljudi iz svih stranaka za osnivanje lista koji bi izlazio svake subote“.  Taj bi tjednik donosio „nedjeljnu kroniku gdje bi se feljtonskim načinom kritikovao najvažniji kulturni ili politički događaj tjedna, pa literarne priloge svih vrsta“, a bio bi „što jeftiniji“ te se zvao „po svoj prilici Kokot, jer će kao kokot biti kuražan, galantan, veseo, budeći ljude iz teškog, debelog sna“. U list će primati i štampati „sve što bude dobro i duhovito napisano“, a mogao bi postati „glasnikom svih struja i strujica koje žele slobodu ovoj zemlji“.

Suradnju su Matošu obećali „neki saradnici Hrvatske smotre, almanaka Sutle, Savremenika, neki saradnici Matice, pa pučki učitelji i dr. Matija Lisičar“. List neće biti „stranački ili koterijaški“ i „svako mišljenje, osim reakcionarnoga i antihrvatskoga, imat će tu apsolutnu slobodu“:

„Kokotu će biti pored oštre socijalne i političke kritike najvažniji zadatak da oslobodi naša čisto kulturna nastojanja, naročito literarna, od svakog stranačkog tutorisanja, jer je već krajnje vrijeme da i kod nas bude književnost nad politikom a ne politika nad književnošću. Ukoliko će dakle Kokot biti kritika politička, on će biti ocjena naše politike sa gledišta literarnog, a ne stranačkoga. Mi ćemo kritikovati sve stranke, jer smo međustranački a ne protustranački“ (Hrvatska sloboda, 17. 8. 1909).

Na kraju napominje da će Kokot početi izlaziti „kada budem skupio dosta materijala za prva tri broja“, kraćim prilozima daje prednost, a rukopise prima na svoju zagrebačku adresu Jurjevska ulica 20. Poziv na suradnju A. G. Matoš zaključuje pokličem: Živjela slobodna hrvatska riječ! te moli u post scriptumu „sve naše listove da taj poziv izvole preštampati“.

Jedna od rijetkih sačuvanih reakcija na ovaj poziv je razglednica Joea Matošića od 3. rujna 1909. u kojoj budući pokretač futurističkog Zvrka moli Matoša da mu „pošalje pedesetak prvih brojeva ‘Kokota’ u svrhu propagande“ te da mu javi „kada misli početi s izdavanjem“.

No, Matošev se Kokot nije pojavio.

O razlozima možemo samo nagađati.

Časopis pod imenom Kokot ipak će se pojaviti!

Riječ je o Kokotu mladoga Ulderika Donadinija dvije godine nakon Matoševe smrti.  Nema sumnje da je i spomenuti Matošev poziv na suradnju Donadini čitao – ako već nije i na neki drugi način ranije saznao za Matošev plan. O tome, nažalost, u literaturi ni riječi, osim nekoliko posve neodređenih opaski. Prva se pojavila već u Ujevićevu nekrologu o Matošu: „Najljepši njegov ogled su Tri Antigone: studija koju nije napisao; najduhovitiji njegovi istupi Kokot i Crni Petak, listovi koji nijesu izašli“ (Em smo Horvati!, Savremenik, br. 5, 1914).

Dok o Matoševu Kokotu ipak nešto znamo, o Crnom petku ni toliko! Ako je vjerovati Ujeviću, u igri je drugi časopis, iako je vjerojatnije da se pod imenom Crni petak krije alternativno ime za Kokot. Crni petak kao aluzija na dan Matoševa rođenja  („petak i trinaesti ostadoše moji važni datumi“, stoji u autobiografiji!) zvuči svakako matoševski. Simboliku izabranog imena Matoš ovako tumači: „Kokot budi ljude iz teškog, debelog sna.“ Donadini pak varira: „Kokoti navještavaju dan.“

Matošu najodaniji nakon Sutle okupljaju se 1917. u Griču. Nikola Polić piše o Matošu kao o „matoru Grabancijašu“, ističe kako su ih prozvali „Matoševim učenicima“, a oni će njega  “vazdan nazivati Rabbijem“. Polić je imao potrebu istaknuti kako gričane nije privukao Matošev otrov i psovka, a Karlo Häusler da ih nije niti Matošev nacionalizam „kad se otputismo k njemu u Samobor, da ga zamolimo za suradnju u Sutli, nego naprosto Matoševa umjetnička ličnost“.

Nakon što je već Polić pitao kako ni nakon tri godine ništa o Matoševim djelima, redakcija s radošću obavještava čitatelje o novome izdanju Matoševih Umornih priča i Vidika i putova. Wiesner objavljuje sonet „mrtvom majstoru“, a potom daje „spoljašnju atitidu A. G. Matoša“:

„Visok, s očima Čerkeza, te imaju drski crni sjaj gledajući u svijet ravno iz mozga, istaknute jako izbočenim zygomatikom na lubanji dolihocefalskoj, na po ćelavoj i brkatoj, dolazi Matoš mršav, elegancijom malko pognuta galana, koji se nikad ne rasta od štapa…“

Tri broja lista Matoš izišla su u proljeće 1940. u Šibeniku

Posljednji prilog Griču bio je zapis Josipa Pavića Posljednji dani A. G. Matoša, zapis u rano proljeće 1913. kada je treći put operirani Matoš ležao u svom žutom „Ibercigeru“ s jako umotanim vratom i – prema Pavićevu svjedočenju – izgovorio posljednju riječ: Zraka!

Matoš će biti drugi hrvatski pisac po čijem će imenu biti nazvan neki književni časopis. Prvi je bio šibenski omladinski mjesečnik Kranjčević 1930, a deset godina poslije – Matoš. Tri broja ovoga „hrvatskog omladinskog lista“ izišla su u proljeće 1940. – također u Šibeniku! Izdavali su ga šibenski srednjoškolci. Prvi broj časopisa Matoš otpočinje Matoševom pjesmom Gospa Marija, drugi Cesarićevim Trubačem sa Seine, a  treći Wiesnerovim sonetom iz Griča Nad versima A. G. Matoša. Moto časopisa bio je: I dok je srca, bit će i Kroacije!

Iz polemike s Narodnim listom doznaje se ponešto o odnosu ovoga lista prema Matošu. Naime, na jednome mjestu piše kako je hrvatska omladina „već odavna pokazala volju za ovakvim radom, u vrijeme za koje nije smjela ni čuti za imena naših književnika i velikana, kao što su i Matoša spominjali samo kao nekog kritičara – a danas je malo drukčije, gospodo. Danas naša omladina najviše čita baš one pisce koje joj je skrivao Beograd, a doći će na red da dobijete na čitanje koju Matoševu knjigu...“

Donadinijev Kokot pojavio se dvije godine nakon Matoševe smrti

Ovakav komentar otvara niz pitanja o Matošu i njegovoj recepciji, ali i nagađanja i pretpostavke što bi bilo s Matošem da nije umro već 1914. godine, odnosno da je dočekao 1941. ili 1945. Bi li Radikal, Kokot ili Crni petak označili Matošev veliki povratak i kamo bi ga oni odveli? S obzirom kako je raščlanio hrvatsku književnu i društvenu scenu svoga doba, svakako je nezahvalno prognozirati sudbinu takve jedne inteligencije kao što je bila Matoševa. No, upravo je zato zanimljivo njegovo svođenje na emblematskoga nacionalnog pjesnika kako to rade šibenski učenici 1940. i kako će raditi niz kasnijih naraštaja koji su se povodili za ovim „hrvatskim fakinom“.

Ono što je za Matoša i ovu njegovu dosad manje poznatu stranu ključno svakako je odnos prema jednome dominantnome mediju.

Dok možemo samo nagađati kojim bi smjerom i s kakvim rezultatima išao njegov Kokot, izvan je svake sumnje da bi strukturom to bio pretežito kritički časopis, u određenoj mjeri i prvi naš žanrovski časopis za kritiku, koji bi uvelike preduhitrio Galogažinu Kritiku (1920). Za književnu kritiku bio je to u svakome slučaju važan pomak u zadobivanju žanrovske autonomije i mjesta unutar književnoga sustava nacionalne literature, koja se upravo otrgla od preporodne matrice. U idealnim okolnostima to bi moglo značiti i pojavu prvoga profesionalnoga, tj. slobodnoga i – kako je Matoš priželjkivao – objektivnog kritičara.

Za časopise pak to je s jedne strane nova potvrda o njima kao prirodnome mediju kritike, s druge da u interakciji oboje rade na dinamici književnog života, u isto vrijeme na njegovoj stalnoj kanonizaciji i transformaciji.

Iako nikada nećemo doznati bi li Radikal, Kokot ili Crni petak bili možda novim Matoševim početkom, oni su još jedan važan dokaz angažiranoga pisca i domoljuba čija je glavna vokacija bila kritičko-polemička. Nikada pokrenuti, pa zato i zaboravljeni, s njima kao da je zauvijek nestala i jedna nova Matoševa dimenzija. Oživljavajući je i vraćajući nakon više od sto godina, Matoš se još jednom ukazuje kao apsolutno moderan pisac, umjetnik i  intelektualac, koji je uvelike nadilazio svoje doba i anticipirao ne samo žanrovsko-poetičke već i medijske trendove. Predvidio je Matoš moć medija u svijetu koji je s 20. stoljećem, popuštajući „surovom ukusu gomile“, počeo nezaustavljivo tonuti u površnost, konzumerizam i spektakl te u ono što je ovaj „uvjereni nacionalista, starčevićanac i pravaš“ proročanski nazvao „kampanjom protiv humanističkoj naobrazbi“.

A sve samo zato što je jednog dana – obučem se u civil i fuć – dezertirao. Bez ikakvog spoljašnjeg razloga…

Što bi bilo da nije?!